PIŠE: DR BRANKO BABIĆ
Uoči bitke na Martinićima na Opštecrnogorskom zboru donesena je odluka zvana „Stega”, o pomoći Brđanima za odbranu od napada Mahmud-paše. „Stega” je donesena „pod znamenom sveobćavo barjaka”.
U vezi sa bitkama 1796. pominju se crnogorski knežinski barjaci. U jednoj pjesmi mitropolita Petra I stoje ovi stihovi: Na barjake razrediše vojsku / Da udare na tu silu tursku.
Evo i ovih stihova o crnogorskim barjacima:
Razvi Joko (gubernator) svilen alajbarjak / Pa na konja postavi se junak, / sobom vodi njeguške delije / Nad njima se alajbarjak vije.
Događaji 1796, a i kasniji podaci u dokumentima, posebno izvori iz doba Petra II, omogućavaju da se rekonstruiše status i opis crnogorskog alajbarjaka. Aleksandar Rojc, ruski dvorski savjetnik, potvrđuje narodnu pjesmu o alajbarjaku i da su guvernaduri Radonjići čuvari i nosioci tog barjaka od 1717. do 1831.
Poslije opisa zastave Šćepana Malog, prvi opis Crnogorskog alajbarjaka datira iz 1838. godine. Te godine Bartolomeo Bjazoleto, pratilac saksonskog kralja Fridriha Avgusta II, a u posjeti Petru II 1838, u svojoj studiji o Crnoj Gori, opisuje Tablju i na njoj crnogorski barjak. Piše da je na vrhu Tablje dugački stub: „na njemu je lepršao barjak od svile, boje bijele do žute, a po sredini svega mali crveni krst”. Svilena tkanina zastave bila je bijele boje, ali je požućela pod klimatskim uticajem. Važan je podatak o premještaju krsta sa vrha koplja na sredinu polja kao i da je krst zlatne boje. To potvrđuje ruski diplomata Konstantin Petković da je polje alajbarjaka bijele boje, i krst na njemu crvene (zlatne) boje. Opisi alajbarjaka, knežinskih, stotinaških i plemenskih vojnih barjaka biće potpuniji.
Pravo na nošenje barjaka u Crnoj Gori pripadalo je uglavnom naslednim barjaktarskim porodicama. I Vuk Karadžić konstatuje da „osim vladike svaka nahija ima jednog serdara, a svako pleme jednog vojvodu, kneza i barjaktara”. Iako u prvoj polovini 19. vijeka nema opisa lokalnih zastava, one su istovjetne sa stotinaškim, odnosno četnim kakve su bile u doba Knjaza Danila 1851-1860. godine. Imale su crveno polje, ponekad bijelo obrubljeno, „sa bijelim krstom na sredini”. Valja znati da nestankom knežina sredinom XIX vijeka, počinje se upotrebljavati naziv plemenska, odnosno stotinaška i najzad četna. Poslije 1796. u Bjelopavlićima i Piperima uvodi se „starješinska organizacija”, kakva je i u Crnoj Gori. Taj proces važi i za barjaktare u Morači i Rovcima i postepeno se uvodi poslije 1820. godine. Rado se prihvataju barjaktari, a ostali organi sa izvjesnim otporom.
Petar II je od turskih barjaka, dajući da se preprave, dolazio do crnogorskih barjaka. Naime, „na barjake podarene od skadarskog vezira i sa polumjesecom, koji su mu doneseni – na zamjenu, on stavlja svojom rukom znamenje krsta, izrezujući polumjesec”, dijeleći glavarstva i dajući onako prepravljene zastave – sada crnogorske.
U doba mitropolita Petra I postojala su dva tipa zastava: alajbarjak, kao lična zastava guvernadura, odnosno mitropolita, koji je predstavljao zajedničku vojnu zastavu cjelokupne crnogorske vojske, kao i državnu i nacionalnu zastavu; drugi tip su lokalne knežinske, odnosno plemenske, odnosno stotinaške zastave sredinom XIX vijeka, odnosno četne zastave osamdesetih godina XIX vijeka. Oba tipa bila su istog oblika, ali alajbarjak je bio od svile, a lokalni barjaci od platna. Alajbarjak je imao crveni (zlatni) krst na bijelom polju, crveno obrubljenom, a drugi tip obratno – bijeli krst na crvenom polju bijelo obrubljenom. Sa ovakvim zastavama se dočekuju organizacione vojne i državne reforme Knjaza Danila.
Knjaz Danilo, poučen iskustvom iz rata 1952-1953. godine, vrši 1854. reformu vojske. Popisani su svi muškarci sposobni da nose oružje, kojih je bilo 9.700 boraca. Vojni odredi na teritoriji svoga plemena zadržali su staru heterogenu organizaciju, sa različitim brojčanim sastavom. No, uređeni su po desetinskom sistemu – stotine, koje su sastavljene od desečarija. Svaka stotina imala je svoj barjak i imenovanog barjaktara. Garda od 400 gardista u prethodnom ratu dosta je stradala, pa je povećana na 1.000 boraca. Podijeljena je po dekadnom sistemu na stotine i desečarije, imajući barjaktare na svaku stotinu pojednog.
Međutim, knjažev sekretar Vuk Vrčević odstupio je od ovakvih načela; on kaže da su i „hiljadaši” po dekadnom sistemu, a na svakih 50 boraca postavljen je po jedan barjaktar. Ta njegova teza u odnosu na hiljadaše mogla bi se prihvatiti kao uvod u obrazovanje bataljona i brigada, ili je mislio na 1.000 gardista. Uostalom, ove hiljade mogle su brojiti više stotina. Ali, teško da je Knjaz mislio na probne formacije. Takođe, nema osnova za formiranje manjih jedinica od po 50 boraca, kao i da se na taj broj imenuju barjaktari. Uostalom, i knežinska vojska je imala stotine – po 100 boraca.
(NASTAVIĆE SE)